Ruinama do (muzejskog) patrimonijuma : baštinske rasprave u doba Francuske revolucije

Abstract

U radu se razmatra paradoksalna situacija koja se potkraj XVIII vijeka dogodila u Francuskoj zahvaćenoj talasom vandalsko-ikonoklastičkog nasilja, gdje se iz prizora uništenih spomenika rojalističke prošlosti rodila svijest o neophodnosti, preporukama i zakonitostima očuvanja kulturne baštine. Genezu baštinske ideje započinjemo osvrtom na rasprave u Zakonodavnoj skupštini i Nacionalnom konventu, s naglaskom na ulozi koju je u reevaluaciji nasljeđa Starog režima (Ancien Régime) odigrala inicijativa Pjera Kambona (Pierre Cambon) da se od kraljevskih spomenika formira nacionalni muzej, te izvještaji opata Anrija Gregoara (Abbé Henri Gregoire) o počinjenom vandalizmu. Povoljnijoj recepciji na praktičnom planu doprinio je rad slikara i arheologa Aleksandra Lenoara (Alexandre Lenoir) na obezbjeđivanju grobnih spomenika iz nekropole kraljeva Sen-Deni, koji će, uz umjetnine sa drugih ugroženih lokacija, činiti nukleus Muzeja francuskih spomenika. Pažnja je usmjerena i na podvige baštinika koji su svojom savješću i dovitljivošću, prije nego profesionalnim kvalifikacijama, uspijevali da se odupru napadima vandala i ikonoklasta. U završnom dijelu rada analizirana je postrevolucionarna promjena paradigme u poimanju spomenika Starog režima, ali i izazovi koje su u odnosu prema srednjovjekovnom nasljeđu nametnule ne samo pobude ideološke prirode, već i progres izražen kroz industrijalizaciju i „bulevarizaciju” velikih gradova.